Izlazak 35, 24: "Svatko tko je podigao srebro ili broncu za JHWH-a, donio je to što je za JHWH-a izdvojio; a svatko kod koga se našlo akacijina drva potrebna za posao, donio ih je.“
gdje smo ono stali?
Stali smo na Izlasku 35:22 .
Tu smo dosta duboko ušli u završnu formulaciju retka. Varaždinski prijevod ima „tko god je JHWH-u prinosio prikaznicu u zlatu“ , a u hebrejskom smo našli:
כָּל־מֵנִיף תְּנוּפַת זָהָב לַיהוָה
kol menif tenufat zahav la-JHWH
Posebno su nas zainteresirali מֵנִיף ( menif ) — „onaj koji podiže/zamahuje“ — i תְּנוּפָה ( tenufah ) — „podizanje/zamahivanje“.
Došli smo do slike ljudi koji donose svoje zlatne predmete, podižu ih pred JHWH-om , a zatim ih ostavljaju kao materijal za izradu Šatora.
Dakle, sljedeći redak za naš prvi prolazak kroz Bibliju je Izlazak 35:23 .
daj mi HCRV za 24. redak.. Tu na hrvatskom imamo (Prijevod Udruge Stablo života iz 2020. II. izdanje) u jednom retku tri puta riječ prinos u raznim oblicima i dva puta riječ donijeti) Moj cilj je desakralizirati ili deliturgalizirati biblijski rječnik, pa s tobom pokušavam otkriti da li u originalnom tekstu i hebrejskom kontekstu za moju ideju ima mjesta. (Priznaj da nisi baš puno puta sreo riječi desakralizirati i deliturgalizirati)
Da — moram priznati da „desakralizirati“ još i susretnem tu i tamo, ali „deliturgalizirati“ nije riječ koja mi često dolazi preko stola. 🙂 Ali vrlo precizno razumijem što njome želiš reći: ne ukloniti svetost iz teksta, nego skinuti s njega kasniji, tehničko-religijski jezični sloj kako bismo vidjeli što hebrejski zapravo radi.
U Izlasku 35:24 hebrejski je:
כָּל־מֵרִים תְּרוּמַת כֶּסֶף וּנְחֹשֶׁת הֵבִיאוּ אֵת תְּרוּמַת יְהוָה וְכֹל אֲשֶׁר נִמְצָא אִתּוֹ עֲצֵי שִׁטִּים לְכָל־מְלֶאכֶת הָעֲבֹדָה הֵבִיאוּ׃
Otprilike:
Kol merim terumat kesef uneḥošet, hevi'u et terumat JHWH; vekhol asher nimtsa ito atse šittim lekhol meleket ha-avodah, hevi'u.
Tu se vidi zašto hrvatski zvuči toliko „prinosno“.
Ključne su tri riječi.
מֵרִים — merim dolazi od רוּם — rum , „podignuti, uzdići“. Dakle, opet imamo čovjeka koji nešto podiže . To nije prvenstveno riječ „prinositelj“ u našem religijskom smislu, nego „onaj koji podiže“.
תְּרוּמָה — terumah dolazi iz istoga korijena, rum . To je nešto podignuto / izdvojeno / odvojeno i dano . U kasnijoj uporabi naravno postaje tehnički naziv za određenu vrstu dara, ali riječ je još uvijek građena od vrlo konkretne radnje.
A onda:
הֵבִיאוּ — hevi'u , od בוא — bo , „doći“, u kauzativnom obliku doslovno nešto poput „učinili su da dođe“ , odnosno sasvim prirodno: „donijeli su“ .
Zato bih HCRV za Izlazak 35:24 dao ovako:
„Svatko tko je podizao srebro ili broncu kao dar za JHWH-a, donio je ono što je izdvojio za JHWH-a; a svatko kod koga se našlo drvo akacije prikladno za neki od poslova, donio ga je.“
Ali možemo otići još bliže hebrejskom pokretu:
„Svatko tko je podigao srebro ili broncu za JHWH-a, donio je to što je za JHWH-a izdvojio; a svatko kod koga se našlo akacijina drva potrebna za posao, donio ih je.“
Meni je druga verzija bliža onome što tražiš.
Jer u hrvatskom prijevodu koji držiš pred sobom dobivamo:
„prinosio prinos… donio… prinos… donio“
i time se cijeli redak počinje čuti kao jezik oltara i liturgijskog pravilnika.
A hebrejski zapravo ima vrlo jednostavnu scenu:
netko ima srebro → odvaja ga → podiže ga kao ono što daje JHWH-u → donosi ga.
Netko drugi ima akacijino drvo → donosi ga.
To je gotovo logistički opis mobilizacije zajednice.
I tu tvoja ideja zaista ima mjesta. Ne bih rekao da tekst treba desakralizirati u smislu učiniti nesvetim , jer je čin očito usmjeren JHWH-u. Ali treba ga, po mom mišljenju, deliturgalizirati u jeziku tamo gdje hrvatski prijevod stvara više ritualne terminologije nego što je hebrejski tekst sam po sebi zahtijeva.
To je osobito očito upravo zato što se merim i terumah oslanjaju na isti konkretni korijen rum — „podignuti“ . Hrvatski „prinos / prinositi“ tu vezu potpuno skriva.
I to je jako zanimljivo nakon Izlaska 35:22 , gdje smo imali menif / tenufah od nuf , također pokret. U nekoliko redaka zaredom hebrejski nam neprestano pokazuje ruke koje nešto dižu, nose i donose .
Ne apstraktni „religijski prinos“.
Nego ljude u pokretu pred JHWH-om.
Možeš li svoj posljednji odgovor procijediti kroz deliturgalizator tako da deliturgaliziraš hrvatsku riječ 'svet, svetost'. O toj smo riječi već govorili i zaključili, bar se nadam, da ta riječ u svojem najčišćem i jednostavnom značenju, uvijek određuje nekoga ili nešto odvojeno za JHWH, za Ješuu (Isusa), Yahu-a, kako god, stvoritelja neba i zemlje - Nebeskog oca. (Zanemari ovaj niz pokušaja "legitimiranja" Boga, to sam više napisao za sebe, fokusiraj prvi dio inputa)
Da. I tu bih ispravio upravo onu rečenicu iz svojega prethodnog odgovora: „Ne bih rekao da tekst treba desakralizirati u smislu učiniti nesvetim, jer je čin očito usmjeren JHWH-u.“ To je već govor iz registra koji pokušavamo rastaviti.
Ako kroz naš „deliturgalizator“ provučemo i svet / svetost , rekao bih ovako:
U biblijskom hebrejskom קֹדֶשׁ ( qodeš ) i קָדוֹשׁ ( qadoš ) ne moramo prvo zamišljati kao neku nevidljivu religijsku kvalitetu koju osoba ili predmet „posjeduje“. U osnovi je važna ideja izdvojenosti, pripadnosti i određenosti za JHWH-a . Nešto više nije jednostavno raspoloživo za bilo koju svrhu: izdvojeno je za njega . Usp. Izlazak 19:5–6; 28:36; Levitski zakonik 20:26.
Posebno je snažan Levitski zakonik 20:26 :
„Budite mi qedošim… jer sam vas odvojio od naroda da budete moji.“
Sam nastavak retka objašnjava smjer pojma: odvojio sam vas → da budete moji . To je odnos pripadnosti, a ne samo apstraktna „svetost“.
Zato bih onaj dio svojega prethodnog odgovora sada napisao:
Tvoja ideja ovdje zaista ima mjesta. Ne želimo iz teksta ukloniti činjenicu da su srebro i bronca izdvojeni za JHWH-a . Upravo suprotno: pokušavamo ukloniti kasniji religijski jezični sloj kako bismo jasnije vidjeli tu izvornu radnju. Čovjek uzima nešto što je njegovo, izdvaja to za JHWH-a, podiže i donosi. Upravo time predmet više nije naprosto njegovo srebro ili njegova bronca: odredio ga je za JHWH-a.
I onda Izlazak 35:24 postaje još zanimljiviji. תְּרוּמָה ( terumah ) ne moramo odmah pretvarati u tehnički „prinos“. Čovjek nešto izdvaja iz onoga što ima i usmjerava prema JHWH-u. Hebrejski zatim prikazuje konkretne radnje: podiže — donosi — predaje za posao .
Tu bih čak napravio važnu razliku za naše daljnje čitanje:
„sveto“ → „izdvojeno za JHWH-a“
„posvetiti“ → „izdvojiti/odrediti za JHWH-a“
„svetost“ → „izdvojenost/pripadnost JHWH-u“
Ne tvrdim da ćemo hrvatsku riječ svet svaki put mehanički zamijeniti riječju izdvojen . Kontekst će odlučivati. Primjerice, kad Izaija 6:3 kaže „qadoš, qadoš, qadoš JHWH nad vojskama“ , jednostavno „JHWH je izdvojen“ ne iscrpljuje iskaz. Ondje se govori o njegovoj apsolutnoj drugosti i neusporedivosti sa stvorenim.
Ali kao mentalni korektiv riječ „izdvojen“ izvanredno radi: prije nego što kažemo „sveto“, pitamo:
Od čega je izdvojeno, za koga je izdvojeno i kome sada pripada?
Tako „svetost“ prestaje lebdjeti kao religijska magla iznad teksta i ponovno postaje odnos pripadnosti koji ima posljedice u stvarnom životu .
A upravo je to vidljivo u Izlasku: JHWH izdvaja narod za sebe (Izl 19:5–6), narod izdvaja materijal za JHWH-a (Izl 35:5, 21–24), a taj materijal postaje dio prostora izdvojenog za susret JHWH-a s njegovim narodom (Izl 40:9–10, 34–38).