Zamka uspjeha

John Lennox u svojem izlaganju retorički pita: „Zašto Bibliju ne bismo shvaćali ozbiljno?” Zatim kaže: „Ne vidim nijedan razlog da je ne shvaćamo ozbiljno. Naprotiv, vidim sve više razloga da to činimo.”

Lennox je sjevernoirski matematičar, filozof znanosti i kršćanski apologet, dugo povezan s Oxfordom.

Slično pitanje, ovaj put upućeno egiptolozima, postavlja Scott s kanala BLK SHP Bible Talk. citambibliju.com postoji kako bi potaknuo čitanje Biblije i promišljanje o njezinoj važnosti za naš život. U ovom broju donosimo Scottov video Genesis Is True. We Found the Receipts i njegov transkript.

Scott nam je u svojem „detektivskom” stilu predstavio niz zanimljivosti i poveznica. Mene je pritom najviše zaokupila „zamka uspjeha”, koju sam prepoznao kao glavnu poruku ovog broja. Zato je to i naslov ovog članka. To je ono što sam toga dana, čitajući Bibliju, prepoznao kao Božje vodstvo za vlastiti život. Možda će i nekima od vas zasvijetliti na isti način.

Za daljnje čitanje

Video je sažet prikaz Scottova istraživanja i njegova tumačenja biblijskih i povijesnih izvora. Za širu razradu teme Scott upućuje na svoju knjigu Dynasty of Slaves (Dinastija robova), koju u videu najavljuje, te na ogledno poglavlje i grafički vremenski slijed dostupne putem njegova newslettera. Čitatelje koje zanimaju izvori, kronologija i pojedine poveznice potičemo da pogledaju tu dodatnu građu i prate objavu knjige.

Scottov transkript — hrvatski prijevod

Slijedi hrvatski prijevod transkripta videa s kanala BLK SHP Bible Talk. Pripovjedni glas, povijesne rekonstrukcije i tumačenja u nastavku pripadaju Scottu; prethodni uvod urednički je tekst stranice citambibliju.com.

Genesis Is True. We Found the Receipts

Ako dovoljno duboko zagrebete u mulj delte Nila, na kraju ćete naići na sloj povijesti zbog kojega se egiptolozi osjećaju vrlo nelagodno. Već dvjesto godina biblijska kronologija i kronologija svjetovne povijesti stoje jedna nasuprot drugoj. Govore nam da su patrijarsi mit. Kritičari tvrde da nema nikakva dokaza o skupini semitskih pastira koja je u doba Srednjega kraljevstva živjela u Egiptu te da je Izlazak bajka, jer ne postoji zapis o hebrejskom robu koji je postao egipatskim knezom.

Ali traže na pogrešnom mjestu i traže pogrešnog čovjeka. Znanstvenici često traže lik s flanelografske ploče iz nedjeljne škole: dječaka u šarenom ogrtaču, dobra i blaga, koji svojoj braći sve oprašta. No povijesni Josip, Josip koji je doista hodao ovom zemljom, nije bio samo dobar čovjek. Bio je vrhunski strateg.

Pismo nam u Psalmu 105 govori da ga je faraon postavio gospodarom svoje kuće i vladarem nad svim svojim imanjem, da njegove knezove veže po svojoj volji i njegove starješine uči mudrosti (Psalam 105,21-22). Bio je jedan od najbriljantnijih, najnemilosrdnijih i najučinkovitijih političkih operativaca staroga svijeta. Nije samo preživio Egipat - slomio je njegov stari poredak. Rascjepkanu feudalnu zbrku lokalnih gospodara pretvorio je u prvu pravu velesilu brončanoga doba.

On je ondje, u povijesnom zapisu. Njegovo je lice na kipovima. Njegovo je ime na popisu kraljeva. Samo morate znati što tražite. Danas ćemo ući u ruševine Avarisa. Otpuhnut ćemo pijesak sa sirijske palače koja ondje, prema uobičajenoj priči, gotovo da ne bi smjela postojati. I pogledat ćemo lice čovjeka koji je cijeli svijet prodao faraonu.

No prije nego što iskopamo upravitelja, želim biti siguran da imate sredstva kojima možete pratiti ovu istragu. Kronologija o kojoj govorimo prilično je složena. Ako samo slušate, teško je predočiti gdje završava Srednje kraljevstvo, gdje počinje razdoblje Hiksa i kako se svi dijelovi uklapaju.

Zato sam pripremio cjelovit grafički vremenski slijed i besplatan ogledni ulomak iz svoje nadolazeće knjige Dinastija robova. Ondje su prikazane dinastije, datumi i arheološki slojevi o kojima danas govorimo. Možete ih dobiti samo ako se prijavite na moj email newsletter. Prijava je potpuno besplatna. Ondje objavljujem sirovu istraživačku građu, novosti o knjizi i neka dublja istraživanja koja ne dospiju na YouTube. Kliknite poveznicu u opisu, prijavite se, a ja ću vam vremenski slijed i ogledno poglavlje poslati izravno u pretinac e-pošte.

Dobro, sada kada smo to riješili, vratimo se u 1670. godinu pr. Kr. Sve uvijek počinje rijekom. U Egiptu Nil nije samo voda. On je bog po imenu Hapi. Tisućama godina Hapi svake poplavne sezone iznova daje isto obećanje: podignut će Nil preko njegovih obala i na polja nanijeti crni mulj s etiopskoga visočja. Ako faraon održava Ma'at - kozmički red - narod će imati što jesti.

Cijela je civilizacija izgrađena na toj jednoj krhkoj pretpostavci. Piramide, hramovi i zlatne maske - sve je ovisilo o tome. No potkraj 12. dinastije voda prestaje rasti. Zapisi iz toga doba zastrašujući su: opisuju Nil koji je trom i nizak. Kanali se pretvaraju u ispucano blato. Zeleni pojas delte počinje se povlačiti i poprima bolesnu žutosmeđu boju dok pustinja polako prodire.

Prvi put nakon mnogo stoljeća Egipćani gledaju svoje bogove i shvaćaju da šute. Hapi je, u svakom praktičnom smislu, mrtav. A kad rijeka umre, politički poredak eksplodira.

Egipat u tom trenutku nije jedna velika sretna obitelj. Nije to ujedinjeno Ramzesovo carstvo kakvo gledamo u filmovima. To je rascjepkana feudalna zbrka. Stvarna moć nije u kraljevskoj palači, nego u rukama nomarha. Oni su pokrajinski upravitelji, mjesni gospodari koji svojim područjima vladaju poput malenih kraljeva. Imaju privatne vojske i vlastite porezne sustave. Faraonu iskazuju tek formalnu odanost, a zapravo ne odgovaraju nikomu.

Najvažnije od svega, nomarsi nadziru vlastite privatne žitnice. Naraštajima su ti gospodari gomilali bogatstvo Nila. Ponosni su, neovisni i odbijaju središnjoj vlasti prepustiti nadzor. No glad zna poniziti i najponosnijega gospodara.

Kako se glad iz godine u godinu produbljuje, privatne zalihe nomarha presušuju. Seljaci se počinju buniti. Privatne vojske gladuju. Gospodari gledaju prazne silose i shvaćaju da imaju izbor: zadržati ponos i umrijeti ili ga progutati i moliti za pomoć.

Tada počinje povorka. Zamišljam kako putuju prema sjeveru: lađe velikih južnih gospodara klize niz Nil koji se povlači, prema Delti i utvrđenom gradu Avarisu. Dolaze pred kraljevska skladišta, ponizno, očajnički tražeći žito i spremni sklopiti dogovor s faraonom.

No kada se otvore vrata upravnoga središta, pred njima ne stoji faraon. Ne dočekuje ih ni tradicionalni egipatski svećenik obrijane glave i u ogrtaču od leopardove kože. Dočekuje ih stranac.

Ima oko trideset godina. Iako je obrijan na egipatski način, njegove su crte nepogrešivo semitske. Na ramenu nehajno nosi pastirsku palicu, prepoznatljiv znak pastira. Odjeven je u kraljevski lan, faraonov dar, ali govori kanaanskim naglaskom. Gleda izgladnjele gospodare, ljude koji su stoljećima zanemarivali prijestolje, i kaže im: „Ja imam žito. Silosi su puni. Kralj se pripremio za ovo.”

Gospodari pitaju za cijenu. Očekuju porez ili naknadu. No stranac odmahuje glavom. Ne želi njihov novac ni zlato. Želi njihovu zemlju.

Biblija bilježi očaj toga trenutka u Postanku 47. Narod vapi: „Zašto da pomremo pred tvojim očima? Kupi nas i našu zemlju za hranu, pa ćemo mi sa svojom zemljom služiti faraonu” (Postanak 47,19). Pogodba je sklopljena. Dvadeseti redak potvrđuje prijenos vlasništva: „I Josip kupi svu egipatsku zemlju za faraona... tako zemlja pripade faraonu” (Postanak 47,20).

To je trenutak u kojem započinje raspad egipatskog Srednjeg kraljevstva. Gospodari potpisuju. Žito se pušta u promet, a započinje dinastija „vladara stranih zemalja” - Hiksa. Povjesničari poput Manetona nazivaju ih osvajačima i tvrde da su zemlju zauzeli bez bitke. No kada pogledamo širu sliku, vidimo istinu: nisu napali Egipat. Jednostavno su ga kupili.

U nastavku ćemo zato pogledati tu navodnu invaziju koja se zapravo nije dogodila; jezičnu vezu između Josipova političkog naslova i imena tajanstvenoga hiksoskoga kralja; neobičan kip semitskoga čovjeka u višebojnom ogrtaču; način na koji su Hiksi učvrstili vlast upravo onako kako to Josip čini u Postanku; i naposljetku poveznicu koja, po mojem mišljenju, zabija posljednji čavao u lijes stare priče.

Najprije, dakle, invazija koja nije bila invazija. Otvorite li uobičajeni povijesni udžbenik na godini 1650. pr. Kr., pronaći ćete vrlo neobičnu priču. Povjesničari to doba nazivaju Drugim prijelaznim razdobljem. Smatra se mračnim dobom, vremenom kaosa i sloma. Pitate li tradicionalnoga egiptologa što se dogodilo, reći će vam da je iznenada, niotkuda, preko granice nahrupila tajanstvena skupina osvajača nazvana Hiksi.

Pozivaju se na staroegipatskoga povjesničara Manetona. Pišući u 3. stoljeću pr. Kr., više od tisuću godina poslije, Maneton tvrdi da su ti ljudi nepoznata podrijetla drsko upali u zemlju. Prema sačuvanom navodu, napisao je: „Za vladavine kralja Tutimaiosa, iz razloga koji mi nije poznat, udar boga pogodio nas je, a ljudi nepoznata roda provalili su u zemlju.”

Maneton priznaje nešto presudno: kaže da su lako zavladali, bez bitke. No zatim prelazi na nasilje. Tvrdi da su palili gradove, rušili hramove, okrutno postupali s domaćim stanovništvom te porobljavali žene i djecu. Zvuči strašno i nasilno. Zvuči kao drevni Blitzkrieg.

Ali postoji problem. Kada arheolozi kopaju po Avarisu, prijestolnici tih hiksoskih kraljeva, ne pronalaze rat. Glavni istraživač nalazišta, dr. Manfred Bietak, desetljećima je skidao sloj za slojem tla delte. Kada je stigao do slojeva koji odgovaraju usponu Hiksa, nije pronašao gotovo ništa što bi upućivalo na osvajanje.

Nema sloja razaranja iz toga vremena. Nema spaljenih zidina. Nema masovnih grobnica vojnika koji su branili granicu. Nema nikakva dokaza opsade. Invazija je sablast. Kao vojni događaj, zapravo je nema.

Pred nama je, dakle, zagonetka. Kako osvojiti najveće carstvo na zemlji bez bitke? Kako stranci preuzimaju faraonsko prijestolje, a da ne odapnu ni jednu strijelu? Onako kako se provode sva mirna preuzimanja: ekonomskom politikom.

U tlu Avarisa nema tragova rata zato što zapravo tražimo upravno preuzimanje zasnovano na gospodarstvu. Tražimo neku vrstu drevnoga New Deala zbog kojega bi se i Wilson i Roosevelt zacrvenjeli. Arheologija potvrđuje postupno i mirno doseljavanje. Najprije se pojavljuju semitski keramički oblici, zatim semitske kuće, a potom i semitski pogrebni običaji.

Stanovništvo Avarisa počinje kao malena skupina gostiju, zatim prerasta u mnoštvo, a na kraju upravo ti ljudi vode upravu. Maneton je u jednome imao pravo: zemlju su preuzeli bez borbe. No pogriješio je u pogledu ognja i mača. Njegov je prikaz najvjerojatnije mješavina egipatske propagande i dijela povijesne činjenice.

Povjesničari ih nazivaju Hiksima. Biblija ih naziva Jakovljevom obitelji. Pokazat ću vam da je riječ o istim ljudima.

Ako nisu bili osvajači, tko su onda bili? I još važnije, tko im je bio vođa? U kriminalističkim istragama imena su poput fosila. Zakopaju ih stoljeća, stisnu ih prijevodi, a vrijeme im izobliči oblik. No znate li kako ukloniti prašinu, izvorni se oblik još uvijek može prepoznati.

Maneton nam daje ime prvoga hiksoskoga kralja. Naziva ga Salatis. Salatis nije egipatsko ime i u egipatskom jeziku nema značenja. Stoljećima je to ime zbunjivalo egiptologe, pa se obično pretpostavlja da je riječ o nekoj stranoj riječi koju su prijepisi izobličili.

No poznajete li hebrejski i Bibliju, to bi vam ime trebalo upaliti alarm u glavi. Salatis je grčki prijenos vrlo određene semitske riječi: שַׁלִּיט (šalit). A što znači šalit? Ne znači kralj. Hebrejska riječ za kralja glasi מֶלֶךְ (melekh); iz nje dolazi i ime Melkisedek. Šalit znači nešto drugo: vladar ili upravitelj. To je naslov čovjeka koji ima gotovo potpunu vlast, ali vlast koju mu je povjerio netko iznad njega.

Otvorite Postanak 42,6 i pogledajte kako tekst opisuje Josipa na vrhuncu moći. Ne naziva ga samo knezom, nego koristi vrlo određen naslov: „A Josip je bio upravitelj nad zemljom.” Hebrejski ondje stoji הַשַּׁלִּיט (ha-šalit). Vidite li što se dogodilo? Biblija Josipa naziva šalitom. Egipatska povijesna predaja prvoga semitskog vladara bilježi kao Salatisa. Isti naslov. Isti čovjek.

Maneton piše da je taj kralj Salatis bio poznat po jednome osobitom upravnom postupku. Nije gradio piramide. Nije vodio ratove. Maneton kaže da je mjerio žito. Razmislite o tome. Ako poznajete Josipovu priču, zvona već počinju zvoniti. Od svih stvari po kojima se kralja moglo pamtiti - njegovih bitaka, žena ili spomenika - Maneton pamti njegovu zaokupljenost zalihama žita.

Držao je gospodarstvo željeznom rukom zato što je nadzirao žito. Ne zvuči li vam to poznato? Pred nama je Josip, veliki vezir, čovjek koji je spasio tada poznati svijet nadzirući egipatsko žito. Za izgladnjele Egipćane nije bio tek činovnik. Bio je čovjek koji drži ključeve života. Bio je šalit.

To mijenja cijelu priču o tome tko su Hiksi bili. Riječ Hiksi potječe od egipatskoga izraza ḥqꜣw ḫꜣswt (heqa khasut). Dugo se prevodio kao „kraljevi-pastiri”, no suvremena egiptologija to je ispravila. Doslovno znači „vladari stranih zemalja”. Bio je to naslov poglavara semitskih skupina koje su živjele u Delti. Bio je to naslov Josipa i njegove obitelji dok su učvršćivali vlast.

Nisu bili osvajači. Bili su uprava. Oni su održavali sustav na životu kada je Nil zakazao. No nemamo samo ime. Iznenađujuće, imamo i lice.

Istraga sada prelazi s jezika na materijalne dokaze, na arheološko nalazište Tell el-Dab'a - drevni Avaris, prijestolnicu Hiksa. Godinama je to bio tek zemljani humak u Delti. Od 1960-ih Austrijski arheološki institut, pod vodstvom Manfreda Bietaka, ondje provodi iskapanja.

Važno je naglasiti da Bietak nije arheolog koji pokušava dokazati Bibliju. On jednostavno bilježi ono što nalazi u zemlji, a to je, po mojem mišljenju, najbolja vrsta arheologa.

Ono što je pronašao u sloju D/2, koji se datira u kasnu 12. i ranu 13. dinastiju, prema službenoj priči gotovo da ne bi smjelo postojati u Egiptu. Otkrio je temelje golemoga stambenog kompleksa, ali to nije bila egipatska kuća. Bila je to palača građena u asirskom tipu kuće sa središnjom dvoranom, tzv. Mittelsaal.

Takvu biste palaču očekivali u Kanaanu, Siriji ili sjevernoj Mezopotamiji: semitski arhitektonski oblik usađen usred egipatske Delte. Tko živi u takvoj kući? Pripadala je visokom dužnosniku, silno bogatom i moćnom, koji se ipak nije potpuno asimilirao. Nije želio živjeti poput egipatskoga plemića. Htio je živjeti poput hebrejskoga patrijarha. Ulazio je u faraonove dvorane, ali kada bi navečer došao kući, želio je osjećati da se vratio u kanaansko gorje.

No s Biblijom se ne podudara samo kuća. Podudara se i dvorište. U vrtu iza te goleme vile arheolozi su pronašli privatno obiteljsko groblje s točno dvanaest glavnih grobnica, raspoređenih oko središnjega dvorišta.

Zastanite i razmislite. Koji poznati hebrejski patrijarh ima dvanaest sinova? Jakov. Arheologija nam pokazuje veliku semitsku obitelj koja živi u najboljem dijelu Egipta i čiju zajednicu vodi jedna obitelj s dvanaest poglavara.

Među tih dvanaest grobnica jedna se razlikovala. Jedanaest ih je bilo monumentalno, ali uobičajeno. Dvanaesta je bila mala piramidalna grobnica. U Srednjem kraljevstvu piramidalnu grobnicu ne dajete strancu ili pastiru. Dajete je faraonu ili kraljici. To je kraljevska čast pridržana osobi najvišega položaja u zemlji.

U grobnoj kapeli pronađeni su ulomci golemoga vapnenačkog kipa. Premda je kip u starini razbijen, očito u pokušaju da se izbriše uspomena na toga čovjeka, ostalo je dovoljno ulomaka da se lik rekonstruira.

Kip prikazuje čovjeka koji sjedi na prijestolju i ima tri prepoznatljiva obilježja. Prvo, koža mu je blijedožuta - boja kojom su Egipćani u umjetnosti označavali Azijate ili Semite, nasuprot crvenkastosmeđoj koži Egipćana. Drugo, kosa mu je oblikovana u veliku crvenu frizuru nalik gljivi, izrazito neegipatski stil povezan sa sjevernim semitskim skupinama. Treće, u desnoj ruci, oslonjen na rame, drži pastirsku palicu. To nije žezlo ni ratno oružje, nego pastirski alat kojim se usmjerava stado. Pred nama je semitski vladar koji živi u sirijskoj palači u Delti, okružen s dvanaest obiteljskih grobnica, pokopan uz kraljevske počasti i prikazan s pastirskim štapom.

No detalj koji zapečaćuje identifikaciju jest boja. Slabi tragovi boje na ramenu kipa pokazuju da čovjek nije nosio bijeli lan, uobičajen za kraljevske osobe. Nosio je prugasti, višebojni ogrtač u crnoj, crvenoj, bijeloj i plavoj boji. Gledamo Josipovo lice. Gledamo šalita.

Ali tajna ne završava kipom. Završava tijelom. Kada su arheolozi otvorili grobnu komoru pod piramidom, očekivali su mumiju, zlato i možda nakit. Umjesto toga grobnica je bila prazna.

Mogli biste pomisliti da su je opljačkali pljačkaši grobova, što je u Egiptu sasvim razumna pretpostavka. No pljačkaši su predvidljivi. Uzimaju zlato, a ostavljaju kosti, jer kosti nemaju vrijednost. Često bi čak teško oštetili mumiju tražeći amulete. Ovdje se dogodilo suprotno. Zlata nije bilo, ali nije bilo ni kostiju. Sarkofag je bio prazan.

Zašto bi lopov ukrao kostur? Ne bi. Ali obitelj bi to učinila.

Otvorite Izlazak 13,19: „Mojsije je sa sobom ponio Josipove kosti, jer je Josip zakleo Izraelove sinove: 'Bog će vas sigurno pohoditi; tada odnesite moje kosti odavde sa sobom.'” Kada su Izraelci napustili Egipat usred kaosa pošasti, nisu samo zgrabili tijesto i zlato. Otišli su u vrt stare sirijske palače, otvorili piramidalnu grobnicu svojega pretka i ispunili zakletvu. Kosti „sanjara” odnijeli su iz Egipta i vratili ih u obećanu zemlju.

Dakle, imamo čovjeka, njegovo ime i njegov kip. Ali sada moramo postaviti teško pitanje: kako je upotrijebio tu moć?

Priča o Josipu često se poučava kao lijepa moralna pouka o opraštanju - što ona doista jest. Ali politički gledano, to je triler. Bliža je Kumu nego filmu Divan život. Čitate li Postanak 47 pozorno, priča je zapravo prilično zastrašujuća.

Kada je nastupila glad, Josip hranu nije jednostavno dijelio. Nije vodio dobrotvornu ustanovu; vodio je državu. Krizu je iskoristio kako bi proveo jedno od najagresivnijih političkih preuzimanja u ljudskoj povijesti. Biblija vrlo otvoreno prikazuje korake toga učvršćivanja vlasti.

Prvi korak: likvidacija kapitala. Narod je najprije potrošio sav novac. Josip je prikupio svu srebrnu i zlatnu vrijednost, svaki deben i svu raspoloživu platežnu vrijednost u Egiptu i Kanaanu. Sve je unio u faraonovu kuću.

Drugi korak: likvidacija imovine. Kada je novca nestalo, ljudi su vapili za kruhom, a Josip im je rekao: „Dajte mi svoju stoku.” Doveli su mu konje, ovce, goveda i magarce. Njihovo neovisno bogatstvo preneseno je na krunu.

Treći korak: likvidacija slobode. Kada više nisu imali ništa, došli su i rekli: „Kupi nas i našu zemlju za kruh, pa ćemo mi i naša zemlja služiti faraonu.” I Josip je to učinio.

Postanak 47,20 bilježi prodaju: „Josip kupi svu egipatsku zemlju za faraona, jer su Egipćani prodavali svaki svoje polje; glad ih je teško pritisnula, pa je zemlja pripala faraonu.” Razmislite što to znači u političkom smislu.

Srednje kraljevstvo stoljećima su kočili ti feudalni ostatci, mjesni gospodari o kojima smo govorili na početku. Posjedovali su svoju zemlju i bili gotovo potpuno neovisni. Josip ih je jednim potezom uklonio. Rastavio je feudalni sustav. Oduzeo im je gospodarsku osnovu moći. Sve bogatstvo, zemlju i vlast usredotočio je u kraljevim rukama. Uništio je stari poredak i stvorio apsolutnu monarhiju Novoga kraljevstva.

Taj je proces zapravo počeo naraštajima prije. Arheološki zapisi već neko vrijeme pokazuju slabljenje moći nomarha. No Josipova gospodarska politika, spojena s okrutnom glađu, bila je posljednji udarac.

Njegove su namjere bile dobre. Htio je spasiti ljude od gladi. Djelovao je kao mudar upravitelj u službi svojega gospodara. Ali pritom je izgradio stroj apsolutne moći.

Kasnije, u Ponovljenom zakonu 4,20, JHWH Egipat naziva „željeznom talionicom” - כּוּר הַבַּרְזֶל (kur ha-barzel). To je industrijski izraz: peć u kojoj se metal tali i pročišćava. A taj je sustav izgradio upravo Josip.

U tome je mračna ironija priče. Josip je svoju obitelj spasio od gladi, ali je usredotočivanjem apsolutne moći stvorio oružje koje će se jednoga dana okrenuti protiv njih. Bio je spasitelj koji je na kraju izgradio kavez.

Tragedija je povijesti u tome što je, dok god je na prijestolju bio faraon koji je poznavao Josipa, taj stroj štitio Izraelce. Hebreji su živjeli u najboljem dijelu zemlje, u Gošenu. Napredovali su. Umnažali su se. Bili su zaštićeni sloj upravnoga sustava.

Tako je Josip izgradio savršeno oružje za tiranina. Centralizirao je gospodarstvo i stanovništvo podložio državi. Nije shvatio da će nekoliko naraštaja poslije ustati novi kralj, kralj kojemu Josip ništa ne znači, i da će taj kralj zateći spremno oružje. Okrenut će ga protiv ljudi koji su ga izgradili.

No priča o dinastiji ne završava Josipom. Dobro, Scott, ako je Josip bio prvi hiksoski kralj, tko je bio drugi? Je li se dinastija nastavila ili se raspala nakon njegove smrti? Maneton nam daje odgovor. I jezična je poveznica ponovno nevjerojatna.

U Manetonovu popisu hiksoskih kraljeva Salatisov nasljednik - dakle, Josipov nasljednik - zove se Benon. Poput Salatisa, i Benon je u egipatskom jeziku potpuna zagonetka. Nema poznat korijen, značenje ni povijest u hijeroglifskom jeziku. Ali na hebrejskom značenje je kristalno jasno. Benon je savršen grčki prijenos hebrejske riječi Ben-Oni.

Zvuči li vam to ime poznato? Vratite se u Postanak 35,18. Nalazimo se na putu prema Betlehemu. Jakovljeva ljubljena žena Rahela, Josipova majka, ponovno rađa. Tekst kaže: „Dok joj je život izlazio - jer je umirala - nazvala ga je Ben-Oni, ali otac ga je nazvao Benjamin.” Ben-Oni znači „sin moje žalosti”. Jakov, međutim, odbija dopustiti da mu to bude sudbina i daje mu ime Benjamin, „sin moje desnice”.

Benjamin je bio Josipov rođeni brat, drugi Rahelin sin. Oni su bili „sanjar” i desna ruka. Kada Josip dolazi na vlast, Biblija pokazuje da je prema Benjaminu osjećao posebnu privrženost. Na gozbi u Postanku 43 daje mu pet puta više hrane nego ostalima. Braću iskušava kako bi vidio hoće li izdati Benjamina kao što su izdali njega.

Kada je Josip, šalit i kralj Salatis, naposljetku umro u dobi od 110 godina, tko je preuzeo ključeve kraljevstva? Vlast, čini se, nije odmah prešla na Efrajima ili Manašea, njegove sinove rođene u Egiptu. Vodstvo semitske dinastije ostalo je u Rahelinoj lozi. Drugi egipatski kralj-pastir bio je Ben-Oni, kralj Benon.

Time dobivamo sliku hiksoskoga razdoblja koja se korjenito razlikuje od priče o barbarskoj invaziji koju pripovijedaju egiptolozi.

Ne gledamo kaotičnu izmjenu mjesnih gospodara. Gledamo obiteljski posao. Držali su prijestolje. Držali su vojsku. Držali su gospodarstvo. Gotovo stotinu godina kraljevi-pastiri vladali su Deltom.

Od Avarisa su stvorili golemu, živu metropolu. Nadzirali su trgovačke putove prema Kanaanu. Uvozili su maslinovo ulje, vino i tkanine. Živjeli su poput knezova.

Bili su „glava, a ne rep; samo gore, a ne dolje”, kako kaže Ponovljeni zakon 28,13. Ali upravo se ondje skrivala opasnost.

Odmaknimo se sada i pogledajmo cijelu istragu. Počeli smo zagonetkom: tko su bili Hiksi? Povijest nam je rekla da su bili osvajači koji su zavladali bez bitke. Arheologija nam je rekla da rata nije ni bilo, nego da je postojalo veliko semitsko naselje. Jezik nam je rekao da se prvi kralj zvao „upravitelj” - šalit - a drugi „sin moje žalosti” - Ben-Oni. Zemlja nam je dala kip semitskoga dužnosnika u šarenom ogrtaču, pokopan u piramidi iz koje su nestale kosti.

Po mojem je sudu zaključak jasan: dinastija robova počela je kao dinastija kraljeva.

Hiksi nisu napali njih. Oni su bili Hiksi.

Volimo navoditi Postanak 50,20. To je redak koji stavljamo na šalice i kojim se tješimo kada stvari pođu po zlu: „Vi ste protiv mene namjeravali zlo, ali Bog ga je okrenuo na dobro, da učini ono što se danas događa: da mnoge ljude održi na životu.” To je ohrabrujući, istinit i lijep redak. Bog je upotrijebio izdaju, jamu, zatvor i glad kako bi Josipa postavio na mjesto s kojega će spasiti Izrael i mnoge druge.

Ali postoji i tamna strana toga retka o kojoj rijetko govorimo. Što se događa kada se ono što je bilo dobro pokvari?

Što se događa kada utočište postane zatvor?

Bog je sve okrenuo na dobro kako bi ljude održao na životu. To je bila zadaća: preživjeti. Ali kada je glad završila, zašto su ostali tako dugo? Zašto su se udobno smjestili u Avarisu? Zašto su gradili palače i prihvaćali egipatske naslove?

Ostali su zato što je dobro bilo predobro da bi ga napustili. Abrahamov šator zamijenili su palačom u Avarisu. Obećanje surove kanaanske zemlje zamijenili su raskoši delte Nila. Moć Gošena bila im je draža od Božjega nauma.

I to je zamka uspjeha. Gošen nikada nije trebao biti trajna adresa. Bio je zaklon od oluje, mjesto na kojem se moglo preživjeti glad. Ali Jakovljeva obitelj pretvorila ga je u konačno odredište. Zaljubili su se u sustav koji je Josip izgradio, u položaj i udobnost koje im je donio.

A budući da sami nisu htjeli otići, Bog je morao dopustiti da se kotač povijesti okrene. Morao je dopustiti da ustanu novi faraoni: niz tebanskih vladara, počevši sa Sekenenreom Taom, zatim Kamoseom i naposljetku Ahmoseom I. Njima Josip nije ništa značio, Ben-Oni im nije ništa značio i nisu marili za sustav koji je Josip izgradio. Ponekad Bog svoj narod može pokrenuti jedino tako da mjesto na kojemu se nalazi učini nepodnošljivim.

Ovo je moje ohrabrenje vama danas. Svatko od nas ima neki svoj Gošen, zar ne? Postoje razdoblja u kojima nas Bog blagoslivlja utjecajem, udobnošću, dobro plaćenim poslom ili zajednicom u kojoj se osjećamo sigurno. Za to mu trebamo zahvaljivati; to doista jesu blagoslovi. Ali nikada ne smijemo dopustiti da naša zona udobnosti postane naš kavez.

U životu svakoga vjernika dolazi trenutak kada vrijeme „održati mnoge na životu” ustupa mjesto vremenu „ustani i idi”. Kada taj prijelaz dođe, imamo li hrabrosti napustiti udobnost onoga što je nekoć bilo blagoslov?

Imamo li hrabrosti odreći se položaja i sigurnosti? Ili ćemo ostati sve dok se blagoslov ne pretvori u prokletstvo?